Unutar konteksta hrvatske moderne arhitekture autorski opus Bernarda Bernardija, člana grupe Exat 51, povezuje se ponajprije s vrhunskim dizajnom namještaja i općenito oblikovanjem interijera. Tada, pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, Bernardo Bernardi je upravo u tom području arhitektonske djelatnosti odigrao važnu ulogu u hrvatskoj (jugoslavenskoj) arhitekturi, jer je bio jedan od autora koji su uspostavili standard suvremeno koncipiranog, oblikovanog i opremljenog životnog prostora. Gledano kroz prizmu njegovih interijera – sjetimo se ovdje barem onih iz Radničkog i narodnog sveučilišta u Zagrebu ili hotela Maestral u Brelima – domaći, socijalistički, životni prostor sukladan je i jednakovrije­dan tadašnjim vrhunskim svjetskim primjerima. Zanimljivo je stoga vidjeti na koji način Bernardo Bernardi odgovara na postavljeni zadatak da 1955. godine izgradi dvije manje obiteljske kuće u Kumrovcu, dakle u najvažnijem selu u Jugoslaviji, u doba kada državni vrh podupire modernu arhitekturu kao znak opreke socrealizmu koji neugodno podsjeća na neuspjelu avanturu sa Sovjetskim Savezom.

Poput svojih svjetskih srodnika, zrela modernistička arhitektura Hrvatske pedesetih godina prošlog stoljeća određuje se najčešće u opreci spram povijesnih stilova građenja koje doživljava ne samo kao (politički) pasatizam nego općenito kao nedvojbeni znak svekolikog nazadnjaštva. Moglo bi se stoga reći da je ideal moderne arhitekture (i društva) dosizanje stanja izvan povijesnosti u koje će je (ih) odvesti progres. Takva tendencija najočitija je kod autora koji se ikonoklastički, iz estetskih i/ili ideoloških razloga, odriču svakog oblika figurativnog izražajnog balasta. Istodobno, vjerojatno zato što se upravo tu osjeća blizina stvarnog izvora, gotovo da nema (velikog) modernističkog arhitekta koji, više ili manje sustavno i osviješteno, ne gradi svoju poetiku na vernakularnoj i/ili tradicijskoj arhitekturi. Naravno, kod manje vještih autora ta je veza prigodna i iscrpljuje se u pojavnosti, dok se kod majstora, najšire shvaćeno, ugrađuje u samu bit strukturalnih načela djela. Ne čudi stoga što se Bernardo Bernardi, kao nedvojbeni majstor arhitektonskog oblikovanja prostora (štoviše, autor po kome je sukladna godišnja nagrada nacionalnog udruženja arhitekata i dobila ime), u projektiranju kumrovečkih obiteljskih kuća otvoreno povezuje s lokalnom graditeljskom tradicijom. Već prvi pogled na kuće očituje njihov izvor, ne samo izgledom, nego kroz njihov karakterističan izduljeni volumen, kroz uporabu najjednostavnijeg dvostrešnog krova i ‘ganjka’ kao njihovih ključnih oblikovnih i dispozicijskih faktora te konačno kroz strukturalnu, a ne dekoratersku uvjetovanost odabira lokalnih građevnih materijala.

Budući da se danas u neposrednoj blizini Bernardijevih kumrovečkih kuća nalazi etno park s različitim, ali istorodnim primjerima seljačkih kuća iz regije Hrvatskog zagorja, možemo nedvojbeno ustvrditi da Bernardo Bernardi nije doslovce slijedio niti jedan od stvarnih tipoloških i morfoloških predložaka, nego ih je slobodno reinterpretirao oblikujući i gradeći vlastitu inačicu zagorske ‘hiže’. Interesantno je u tom smislu na tim kućama pratiti modifikacije tradicijskih gradbenih elemenata i strukturalnih načela kojima se Bernardi koristio, no također i mutaciju izražajnih elemenata i kompozicijskih načela vrhunske moderne arhitekture do koje dolazi kad se ona udomljuje u tradicionalne, lokalne uvjete.

Zanimljive su biografske koincidencije. Htjeli mi to priznati ili ne, slučajne okolnosti oblikuju naše doživljaje, ali i predrasude. Naravno, razlog je taj što neizbježno dolazi do miješanja subjektivnog i objektivnog pri svakom viđenju, osjećanju i shvaćanju stvari i pojava. Arhitektonska autorska djela i opusi nisu u tome izuzetak.

Bernarda Bernardija sam posredno ‘upoznao’ još kao srednjoškolac, jer mi je njegova supruga, gospođa Zdenka Bernardi, bila razrednica u 3. i 4. razredu i predavala Povijest civilizacija te držala izbornu nastavu o modernoj arhitekturi. Važno je također reći kakva je bila ‘Bernardica’ – naime, tako smo je zvali. Tada, na samom početku osamdesetih godina prošlog stoljeća, kad smo mi, njeni učenici, intenzivno živjeli Novi val i mnoge druge istodobne i podjednako uzbudljive stvari ili pak bili dijelom omražene ‘amorfne mase’ štrebera u prva tri reda školskih klupa, ona je prvenstveno bila fina gospođa besprijekornog stila. Za njene zrele godine taj stil je bio taman toliko provokativan (samosvjesno, naravno) da uzburka žabokrečinu u zbornici našeg Obrazovnog centra za jezike. Kao razrednica, Bernardica je bila lagano i svisoka distancirana od naše životne realnosti, no također, kao nastavnica, iskreno predana onome što je predavala pa je kod nas, svojih učenika, distanciranih od svih i svega ‘dosadnog’, uspjela probuditi osobni respekt i interes za svoj nastavni predmet. Ukratko, bila je bjelosvjetska profesorica povijesti umjetnosti, riječju – šik. Znao sam to već tada, premda mi je bilo svejedno.

Ipak, nije mi bilo svejedno što i kako Bernardica priča o modernoj arhitekturi, jer sam već tada intenzivno osjećao, a pomalo i shvaćao, koliko je arhitektura moćna kad oblikuje životne prostore. Dakle, posredstvom Zdenke Bernardi ja sam tada intenzivno i bezrezervno zaronio u ocean moderne arhitekture. Jedanput tjedno, u polumraku podrumskog kabineta likovnih umjetnosti, u nevjerojatno ležernim okolnostima za tadašnje škole jer smo mi, učenici, ležali po strunjačama i šarenim jastucima, a Bernardica je damski sjedila među nama na podu, na slajdovima projiciranim starinskim projektorom redala su se djela velikana moderne arhitekture. Ti slajdovi su, naravno, bili privatni, a ne tek neka impersonalna nastavna sredstva. Zbog toga smo, osim zanosne arhitekture, vidjeli i prizore koji više pripadaju obiteljskom albumu. Primjerice, vidjeli smo slajd na kojem se u Taliesinu, među golemim pustinjskim kaktusima, bračni par Bernardi srdačno grli s bračnim parom Wright. Moglo bi se reći da su takve informacije tričarije jer su nebitne za shvaćanje arhitekture, no posredstvom takvih slajdova moderna svjetska arhitektura je za mene prestala biti tek leksikografskom činjenicom i kriptičnom osobnom strašću. Postala je opipljiva, dohvatljiva, jer je bila sastavnim dijelom tuđe životne realnosti u koju sam imao priliku zaviriti. Na svoj način su te tuđe obiteljske slike postale najavom mojih vlastitih snimljenih tijekom skorih arhitektonskih hodočašća. Mada, priznajem da se nisam sreo ni grlio ni s kojim od svojih osobnih arhitektonskih heroja.

Razredničinog supruga, arhitekta Bernarda Bernardija (koji je za nas tada bio tek ‘nekakav arhitekt’), vidio sam uživo samo jednom. Bilo je ljeto je, pripeka na zagrebačkom Glavnom kolodvoru. Čekali smo polazak vlakom na maturalac u Tisno na otoku Murteru. Razrednica, to jest Bernardica, čiji je stil i u tim ‘terenskim’ uvjetima bio besprijekoran, išla je niz peron prema nama, zoološkom vrtu tinejdžera. Gledala nas je svisoka i prijekorno, svoje egzaltirane i prtljagom pretrpane đake, no bez komentara. Bila je odlučna svoju ulogu razrednice odraditi do kraja, besprijekorno, ništa je u tome nije moglo spriječiti. Korak iza nje išao je gospodin u svijetlom odijelu, očito muž. I on je bio šik, ako je to za muškarca sa stilom u kasnim srednjim godinama pristojno reći. Uz njega su išli talijanski hrtovi, sa svake strane po jedan. Poput pohlepne djece hrtovi su lizali svaki svoj sladoled s korneta koje za njih u ispruženim rukama držao on, Bernardo Bernardi. Očito je i on bio tu kako bi odigrao vlastitu ulogu pa za njega mi, đaci, nismo postojali. Zatečeni tim prizorom (koji je, priznajem, dostojan vrhunskog filmskog seta) i svjesni vlastite nevidljivosti poprilično neuvijeno smo kikotali i pogledavali se, unatoč svojoj ‘odraslosti’, ‘načitanosti’ i sklonosti prema ‘izuzetnom’.

Mada su uistinu marginalne, jer su posljedica osobnih perceptivnih i kognitivnih predispozicija pri doživljavanju ili su naprosto slučajnosti, biografske koincidencije bitno utječu na način na koji se uobličavaju naši doživljaji svega, pa tako i arhitektonskih djela. Zbog tog latentno negativnog preduvjeta koji je posve proizvoljno jednom ograničavajući, a drugi put oslobađajući, svi naši pogledi, osjeti, osjećaji i shvaćanja rezultat su složenog međudjelovanja svih čimbenika uključenih u formiranje shvaćanja, a shvaćanja se međusobno razlikuju, poput nas. Zato jedan subjektivan pogled tinejdžera na arhitekta, to jest na vanjštinu njegove osobnosti, može bitno utjecati na tinejdžerovo viđenje arhitektovog djela, mada i on već tada zna da bi ono trebalo biti oslobođeno balasta osobnog, barem ako ima ambiciju biti objektivnim viđenjem. Djelo bi trebalo imati vlastiti život, a ne biti tek ‘taocem’ stvaratelja i/ili onoga tko se s njim susreće. Trebalo bi samo za sebe graditi vlastito značenje i značaj. No očito smo svi više ili manje nemoćni baš uvijek osloboditi se subjektivnog dijela pogleda (osjeta), zato uzgajamo svoje predrasude, barem dok ih ne osvijestimo, pa se potrudimo odbaciti ih jer smo ih nadrasli.

Srećom, scenu u kojoj sam ‘upoznao’ arhitekta Bernardija odavno vidim različito nego tada, 1982. godine. Danas shvaćam da je beštijama, to jest plemenitim psima, bilo vruće. Zato je, kad su već i oni morali odigrati svoju ulogu u tom prizoru iz Fellinijevog Slatkog života, rješavanje psećeg problema sladoledima bilo duhovito, a ne (samo) snobovsko rješenje. Shvaćam također i da je uloga Bernarda Bernardija tada i tamo bila prvenstveno bračna, a tek usputno i arhitektonska, jer svatko u životu igra bezbrojne uloge, već prema kompleksnosti vlastite osobnosti. Tada to nisam shvaćao pa se u mene uvukao crv sumnje i napravio pukotinu koja je zadugo i nepomirljivo razdvajala arhitekturu od osobnog stila arhitekta. Drugim riječima, potaknuta tinejdžerskom isključivošću u meni se tada probudila trajna odbojnost prema ‘finim’ arhitektima koji svisoka i prijekorno gledaju na ‘nedoraslost’ realnosti oko sebe. Premda bi se moralo priznati da je prizor Bernardijevih na zagrebačkom Glavnom kolodvoru za ljetne pripeke sâm po sebi bio vrhunsko ‘autorsko djelo’, ta je scena učinila da se trajno pitam zbog čega arhitekti i arhitektice osjećaju potrebu, čak obvezu, da osobnim stilom potvrđuju svoju profesionalnu kompetenciju.

Znamo što je tada, davne 1955. godine u Kumrovcu, rodnom selu maršala Josipa Broza, druga Tita, za bilo kojeg arhitekta značilo dobiti priliku da gradi bilo što. Bernardo Bernardi nije radio bilo što, već ogledne obiteljske kuće za ‘pregaoce socijalističkog rada na zadatku u selu’, to jest za rukovoditelje obližnje osnovne škole koju je istodobno gradio Neven Šegvić. Graditi tada i tamo bilo je pitanje profesionalnog prestiža, mogućnost da se ponudi ili čak nametne model za sukladne kuće bilo gdje diljem zemlje. Mogla je, vjerojatno, Bernardijeva kumrovečka kuća biti i ultimativno moderna, to jest mogla je biti znakom beskompromisnog progresa koji ne zaobilazi ni selo. Mogla je, a ipak je autor odlučio da bude skromna zagorska ‘hiža’ koju tek znalci nedvojbeno prepoznaju kao suvremen odgovor na bezvremenu temu. Zbog toga ta kuća ne izgleda ‘obično’, nego uistinu jest takva. A može biti takva jer je njen autor, Bernardo Bernardi, učinio sve što je mogao da prijelaz iz ‘krležijanskog blata’ u ‘sunčane krajolike progresa’ učini najprirodnijim, a to znači najmanje što može samodostatnim i samozadovoljnim.

Nema potrebe isticati da su se osobni, ali i autorski stil Bernarda Bernardija i životni stil korisnika njegovih kumrovečkih kuća bitno razlikovali. Oni nisu mogli biti isti, čak niti slični, jer je baš sve u njihovim polazišnim pozicijama različito. A ipak, izgrađeni rezultat te projektantske i graditeljske simbioze pokazuje suprotno. Pokazuje da je moja nekadašnja predrasuda prema profesionalnoj kompetenciji Bernarda Bernardija bila temeljena na manjkavoj, premda ne nužno i krivoj pretpostavci. ‘Bijelo odijelo’ kakvo je on najvjerojatnije nosio i te 1955. godine očito nije bilo prepreka da duboko pojmi istinsku bit konteksta (i fizičkog i mentalnog) u kojem je dobio priliku djelovati. Osobni stil je pritom ostao ono što jest i što treba biti – očitovanje drugima vlastitog viđenja sebe, a ne prepreka da se vidi različitost drugog, korisnika svog autorskog djela. Takva sposobnost odmaka od partikularne pozicije osobne uvjetovanosti svjedoči ljudsku i autorsku veličinu Bernarda Bernardija. Zbog toga smatram da te kumrovečke kuće nisu samo njegove najbolje samostalne građevine, nego su, a to je za nas prvenstveno ovdje važno, mogući putokaz primjerenog djelovanja u zatečenom kontekstu na svim razinama.

Iz današnje perspektive koju određuje gotovo apsolutna dominacija neoliberalnog tržišnog modela koji podnosi samo jednoznačnost brenda, uspješnost arhitekta (autorska, društvena, financijska…) mjeri se prečesto stupnjem sukladnosti njegovih arhitektonskih rješenja s njegovim osobnim stilom. Zbog toga je odveć često nužan preduvjet za (nadahnuto) djelo poklapanje ili tek sukladnost osobnog stila arhitekta s korisnikovim (naručiteljevim). Teško je stoga zamisliti da današnji autori, s pretenzijom podjednakoj onoj Bernarda Bernardija, mogu pristupiti svim projektnim zadacima u tolikoj mjeri otvoreno, a to znači samozatajno u svim stvarima koje ih se izravno, prema profesionalnoj odgovornosti, ne tiču, to jest kakve sami ne koriste. Upravo na takvoj sposobnosti odmaka koji se osniva na stvarnom osjećanju drugog, svejedno je li ono urođeno ili naučeno zbog vjere da i taj drugi, korisnik, ima pravo ustrajati na svojoj različitosti neovisno od toga je li ‘primitivan’ ili ‘napredan’, ‘neuk’ ili ‘načitan’, i tako dalje, počiva veličina Bernardijeve kumrovečke intervencije i njega kao autora te, posredno, i njega kao osobe.